MILIONER PROSJAK IZ BEOGRADA KOJI JE UMRO U BEDI: Komšije mislile da jedva preživljava, a on krio bogatstvo! Posle smrti OTKRIVENA TAJNA koju je godinama krio
Dodajte Kurir u vaš Google izbor- Mihailo Đ. Petrović je 15 godina prosjačio Beogradom, a posle smrti u sobici pronađeni su milioni u gotovini i hartijama od vrednosti.
- Bio je penzionisani činovnik, dva puta osuđen na smrt i povezan sa Nikolom Pašićem, ali je svoju prošlost čuvao kao tajnu.
- Tek pet godina kasnije pronađena je njegova ćerka Milica, koja je dokazala pravo na nasledstvo.
Pet godina trajalo je rasvetljavanje života čoveka koji je decenijama prosio po beogradskim ulicama, dok je u svom bednom skrovištu čuvao bogatstvo vredno milione. Priča o Mihailu Đ. Petroviću, čoveku koji je čak dva puta bio osuđivan na smrt, a čije je ime bilo povezano i sa Nikolom Pašićem, i danas predstavlja jednu od najneobičnijih misterija iz istorije Beograda.
U toplim junskim danima 1934. godine prestonicu je uzdrmala senzacionalna vest:
"Rasvetljen život i pronađeni naslednici milionera-prosjaka Mihaila Đ. Petrovića, nekada najzagonetnije ličnosti Beograda!"
Vest se čitala gotovo bez daha. Ljudi su privlačili stolice za kafanske stolove kada bi neko počeo naglas da čita tekst, priča se prepričavala po modernim frizerskim salonima, običnim berbernicama, na radnim mestima i ulicama.
Vlastima je bilo potrebno punih pet godina da slože sve delove slagalice i otkriju ko je zapravo bio čovek koji je preminuo od gladi i hladnoće, na slamarici ispod koje se nalazilo pravo bogatstvo, a ono što je isplivalo na površinu zaista je ličilo na scenario za film.
Petnaest godina Mihailo je prosio na ulicama Beograda, izazivajući sažaljenje prolaznika. Imao je oko 70 godina i živeo je u straćari u Durmitorskoj ulici broj 10, nedaleko od tadašnje kafane "Mostar". U toj prljavoj i zapuštenoj sobici, u kojoj se gotovo ništa nije menjalo godinama, dočekao je kraj. Umro je 5. marta 1929. godine, ostavljajući za sobom sliku potpunog siromaštva.
Milioner u obličju prosjaka
Kada su nakon njegove smrti žandari i mrtvozornik ušli u prostoriju, kod Petrovića je pronađena legitimacija iz koje se moglo videti da je bio penzionisani činovnik Uprave državnih monopola.
Njegova smrt u prvi mah nije izazvala gotovo nikakvu pažnju. Ljudi koji su ga poznavali tih godina verovali su da je za sobom ostavio život ubogog starca i da mu je smrt, na neki način, bila spas. Međutim, detaljan pregled prostorije potpuno je promenio sliku o njemu.
U čađavoj sobi, koja nije bila okrečena još od 1914. godine, kada se u nju uselio, pronađeno je više miliona dinara u gotovini i hartijama od vrednosti. Na jednom zidu stajao je ispisan datum koji je, očigledno, imao posebno značenje za Petrovića:
"Petak, 19-X-1918 - sloboda."
Nije bilo sumnje da mu je oslobođenje Beograda u Velikom ratu predstavljalo jedan od najradosnijih događaja u životu. Petrović je za sobičak plaćao kiriju od 280 dinara siromašnoj vlasnici kuće, koja nije imala bližu rodbinu. Godinama je redovno izmirivao obaveze i nikada nije kasnio sa stanarinom.
Sve se promenilo tokom poslednjih nekoliko meseci njegovog života. Tada bi se užasno vređao kada bi ga stanodavka podsetila da joj duguje novac. Kada je preminuo, ostao joj je dužan dve kirije.
Iako je spolja ostavljao utisak zapuštenog i siromašnog čoveka, Petrović je svojim ponašanjem odavao utisak veoma kulturne osobe. Jedini prihod za koji se znalo bio je njegova penzija od 480 dinara. Kada bi od nje izdvojio 280 dinara za kiriju, ostajalo mu je svega 200. Zbog toga su ga komšije sažaljevale i pomagale mu. Donosili su mu hleb, kuvana jela i drugu hranu, kako ne bi ostao gladan.
Niko, međutim, nije znao da čovek kome su donosili hranu zapravo poseduje bogatstvo koje se meri milionima. Mihailo gotovo nikome nije dozvoljavao da uđe u njegovu sobu. Čak ni vlasnici kuće. Nije voleo društvo, a posebno je izbegavao žensko društvo.
Ipak, jednom prilikom je upravo svoju stanodavku potpuno iznenadio.
- Ja sam star, nemam nikoga, a ti si samohrana. Rešio sam da te uzmem za ženu - rekao joj je.
Dok ga je zbunjeno gledala, mirno ju je upitao:
"Pristaješ li?"
Pred njom je stajao zapušten i prljav čovek, zbog čega joj njegova ponuda nije bila ni najmanje privlačna.
- Ja ne mislim da se udajem, a ako bih i htela, nikada se ne bih udala za tebe - odgovorila mu je.
Petrović se uvredio, a potom joj rekao rečenicu čije pravo značenje tada nije mogla ni da nasluti:
"Jednog dana ti ćeš se pokajati, ali biće dockan!"
Posle toga je tri naredna meseca potpuno ćutao i ni sa kim nije progovorio nijednu jedinu reč.
Teška zima 1929. godine dodatno ga je iscrpela. Velika hladnoća potpuno ga je oborila, razboleo se i gotovo da nije izlazio iz svog skrovišta. U sobi nijednom nije naložio peć. Na vrata i prozore je postavljao dušeke koje je ranije dovukao sa smetlišta, pokušavajući da se na taj način zaštiti od hladnoće.
Izlazio je tek svakog trećeg ili četvrtog dana. A onda je potpuno prestao da se pojavljuje. Komšije su, zabrinute, razvalile vrata. Čim su ušli, udario ih je nepodnošljiv smrad truleži.
Žandari su ubrzo stigli na mesto događaja. Prilikom pomeranja stvari i podizanja slamarice, iz nje je ispalo nekoliko svežanja novca.
Podigli su stari, iscepani i usmrđeni dušek i tada shvatili ono što niko nije mogao ni da pretpostavi - Mihailo Petrović bio je bogataš koji je decenijama živeo kao prosjak.
U prostoriji su pronađeni kilogrami zlatnih i srebrnih dinara i kruna, bankovne knjižice sa ozbiljnim iznosima, akcije Klaničnog društva i druge hartije od vrednosti. Bilo je tu i lozova, različitih obveznica, među kojima i onih koje su se odnosile na ratnu odštetu. Pronađene su čak i menice, što je pokazivalo da je starac drugima davao novac na zajam.
Bogatstvo je bilo ogromno, merilo se u milionima. Tada se nametnulo prvo i najvažnije pitanje: Da li je Mihailo Petrović imao naslednike?
U dokumentima koje je ostavio za sobom nije bilo odgovora. O njegovom životu zapravo se znalo neverovatno malo. Nije bilo pouzdanih podataka o tome gde je rođen, odakle je došao u Beograd, niti da li je ikada bio oženjen. Čak ni Uprava državnih monopola, u kojoj je nekada radio, nije u svojim spisima imala takve informacije.
Jedan od retkih ljudi koji su mu bili donekle bliski tokom poslednjih godina života pokušao je jednom prilikom, oprezno, da sazna nešto više o njegovoj prošlosti. Petrović mu je kratko odgovorio:
"Živeo sam u Rusiji i Bugarskoj".
Njegova smrt pretvorila ga je u jednu od najmisterioznijih ličnosti ne samo Beograda, već čitave tadašnje kraljevine. Sahranjen je o trošku grada na Novom groblju, u aleji u kojoj su sahranjivani beskućnici, samoubice i osuđenici.
U Službenim novinama objavljen je poziv potencijalnim naslednicima. Međutim, niko tada nije mogao da zna da će proći punih pet godina pre nego što vlasti sasvim slučajno naiđu na njegovog pravog zakonitog potomka.
Tada je priča počela da dobija potpuno novi tok. Dvaput osuđen na smrt i tajanstvena veza sa Pašićem
Kao mladić Mihailo Petrović se pojavio u Tuzli. Predstavio se kao trgovac, a među tamošnjim Srbima vrlo brzo stekao simpatije i veliki ugled u čaršiji. Oženio se, a uoči srpsko-bugarskog rata, 1876. godine, dobio je ćerku Milicu - svoje jedino dete.
Ali tada je usledio događaj koji će potpuno promeniti njegov život.
U Tuzli je ubijen jedan od najuglednijih funkcionera turske državne vlasti. Pokrenuta je velika istraga, a tragovi su sve više vodili upravo prema Mihailu. Postajalo je sve jasnije da je on ili neposredni ubica ili glavni podstrekač atentata.
Verovalo se da je ubistvo imalo političku pozadinu. U trenutku kada su se vlasti pripremale da ga uhapse i tokom noći pogube, Petrović je uspeo da pobegne u Šabac. Za njim su ubrzo krenuli supruga i dete. Njegova žena, međutim, nedugo zatim umire, dok je Milica data u porodicu majčinog ujaka, poznatog trgovca iz Bijeljine.
Mihailo se potom kao dobrovoljac priključio Drugom srpsko-turskom ratu, a nakon toga odlazi u Rusiju. Tada je imao gotovo 25 godina. U Rusiji je upisao neku školu, ali nikada nije precizirano koju. Završio ju je sa odličnim uspehom, a potom odlazi u Bugarsku.
Tamo se, gotovo preko noći, pojavljuje u ulozi oficira. Već 1885. godine našao se pred vojnim sudom. Optužen je za špijunažu u korist Srbije, a njegovo suđenje postalo je jedna od velikih senzacija u bugarskim političkim krugovima.
Presuda je bila najstroža moguća - Mihailo Petrović osuđen je na smrt.
Bio je to drugi put da mu je život visio o koncu, a onda je usledio novi neverovatan obrt. Za njega je intervenisalo rusko Ministarstvo spoljnih poslova, i to po nalogu samog ruskog cara Aleksandra III Aleksandroviča i Petrović je pomilovan.
Njegov život i veze tada su postali još zagonetniji. Nakon pomilovanja odlazi u Rumuniju, gde se ponovo bavi trgovinom. Zarađivao je više nego pristojno.
U Beograd stiže poslednjih dana 19. veka, ali svoju prošlost čuva kao najveću tajnu. Ipak, u trenucima kada bi bio posebno raspoložen ili kada bi imao osećaj nadmoći nad ljudima oko sebe, sa velikim poštovanjem pominjao je jedno ime - Nikolu Pašića.
Često je odlazio kod njega kući, a njih dvojica su umeli da satima razgovaraju. Šta ih je povezivalo i kakva je bila priroda njihovog odnosa ostalo je nepoznato. Niko nije uspeo da razazna šta je stvorilo toliku bliskost između dvojice ljudi čije su se životne priče očigledno ukrštale mnogo ranije.
Poznato je, međutim, da se upravo zahvaljujući Pašićevoj intervenciji Petrović zaposlio u Upravi državnih monopola. Nedugo zatim je i penzionisan, jer su mu priznate brojne godine koje je proveo u službi interesa srpskog naroda.
I tu se otvara još jedna velika misterija. Ako je imao takvu prošlost, veze i imovinu, zbog čega se 1914. godine uselio u trošni, memljivi sobičak u Durmitorskoj ulici broj 10? Zašto je u njemu ostao čak i posle oslobođenja Beograda 1918. godine, događaja koji mu je očigledno predstavljao jednu od najvećih radosti u životu?
Odgovor nikada nije pronađen,a u međuvremenu njegova ćerka Milica udala se u bijeljinsku porodicu Crnojački. O roditeljima je znala veoma malo. Bila je mala kada su joj otac i majka nestali iz života, pa je u sećanju sačuvala tek malo toga o majci i svom ocu avanturisti.
Ipak, traganje za ocem nije prestalo. U aprilu 1928. godine Milica je stigla u Beograd, verujući da se Mihailo, ukoliko je uopšte još živ, nalazi upravo tu. I pronašla ga je. Posle gotovo 50 godina, pred njom je stajao starac obučen u bedne prnje. Otac i ćerka su plakali.
Milica ga je pozvala da poslednje dane života provede kod nje u Bijeljini. Petrović je odbio. Dao joj je nešto novca i zamolio je da mu se više ne vraća. Rekao joj je i da se ne raspituje o njegovom životu i da ga smatra mrtvim.
Samo nekoliko meseci kasnije zaista je preminuo,a kada se pročulo da je iza sebe ostavio milione, počela je nova potraga - ovog puta za naslednicima.
Prvi se pojavio pekar Obradin Petrović iz Bajine Bašte, tvrdeći da je Mihailov sinovac. Nakon njega javio se i Svetislav Petrović iz Sombora, koji je tvrdio da je njegov unuk.
Milica Crnojački, međutim, nije ni znala da joj je otac preminuo, niti da je iza sebe ostavio ogromno bogatstvo. Trebalo je da prođe punih pet godina da vest o njegovoj smrti i imovini stigne do nje.
Ponovo je došla u Beograd, ovog puta sa advokatima.
Vlastima je predala autentične dokaze koji su potvrđivali njeno srodstvo sa Mihailom Petrovićem. Istovremeno je ispričala sve što je uspela da sazna o životu svog oca, čoveka koji je dva puta bio osuđivan na smrt i koji je, po svemu sudeći, bio uključen u najpoverljivije zadatke od interesa za Srbiju.
Možda se upravo tu krila i tajna njegovog bogatstva. Ali jedno pitanje ostalo je bez odgovora.
Zašto je čovek koji je imao milione odlučio da punih 15 godina živi kao najveći siromah, da prosi na ulicama i da umre u bednoj sobici, okružen novcem koji nikada nije koristio?
Misterija koja je pratila Mihaila Petrovića gotovo čitavog njegovog života nije dobila konačan odgovor. I upravo je to ono što njegovu priču čini jednom od najneobičnijih beogradskih tajni koja je, uprkos svemu što je otkriveno, do danas ostala nedovoljno rasvetljena.
Kurir.rs/ Kaldrma